Neke je stvari lako riješiti...potrebno je tri čovjeka,registrirana udruga i vremena i volje.
Ali ispostavlja se da je to najteže i najzahtjevnije...u ovom našem svijetu.
Ali kome se i što govori...znate li da sam bio od 15.06. pa do 28.istog mjeseca u kampu Kovačine na Cresu jedini hrvat u mobilnoj kućici i jedna trečina hrvatskog kontingenta u istom kampu (sorry ukoliko mi se tko provukao i ukoliko recepcija nije odradila svoje
)
Trebali ste vidjeti začuđena lica osoblja u dućanu u kampu prvi dan kada sam ih pozdravio na domaćem jeziku i nastavio naručivati i komunicirati na istom.U svojoj sam okolini čudak i već mislim da će me prijaviti centru za socijalni rad jer svoje troje male djece maltretiram s boravkom u kampu a ne ko sav normalan svijet u nekom apartmanu s klimom i satelitskom TV.
Ne pomažu nikakva objašnjenja i pravdanja...dakle percepcija o ovom vidu turizma barem u mojoj okolini je loša, ukoliko netko i razumije i odobrava ni u ludilu mu ne pada na pamet kad vidi cijene a nema potrebnu opremu...tako da smo osuđeni na mizeriju a ne ko naprimjer lovci ili golferi.Fali nam prvo masa (ona kritična), vjerojatno i sindikat
, ali prvenstveno nam fali ono što fali svim segmentima našeg društva...pravi ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Oni i koji jesu pravi...po onoj pametniji popušta ostavljaju mjesta raznim mediokritetima ili retardiranim primatima (oprostite na izrazu) i pomaka i napredka od nikud.
I kampovi i kampiranje ostaje hobby liberalnih Nizozemaca, perverznih Britanaca, Njemaca penzionera te Slovenaca svih oblika i veličina.Te Čeha i Mađara koji znaju zakupit cijele djelove kampova...ili najvećeg li apsurda Austrijanaca kod kojih moraš naprimjer za kamp Čikat rezervirat kućicu u Beću...ko da je period prije 1918., i to prosim lijepo na njemačkom jeziku. MA!
MAKako da se čovjek ne sjeti one od Brune Bušića....