Ideja o ovoj voznjici je pala jos dok smo se vracali iz Austrije, samo nismo znali tocan datum. I tako zvrcne mene Robert i kaze da on i supruga planiraju u subotu 16.8. napraviti tu voznjicu. S obzirom da je moj plan za taj vikend bila Slovenija, ali je to propalo zbog jako loseg vremena u tom dijelu Europe, pristajem. Dogovor je da se nađemo u Bilju u 4 ujutro, sa planom obilaska malog sela Opusztaszer u jugoistocnoj Mađarskoj u kojem se moze vidjeti cijela povijest Mađarske, s tim da cemo produziti do Rumunjske, gdje se neplaniramo duze zadrzavati jer se moramo vratiti kuci do cca 19 sati . Polazak mi je bio malo rano (sto ce se poslije pokazati kao dobra odluka), jer ipak neidemo tako daleko.
Odluka je da idemo preko Vojvodine da skratimo put. S obzirom da nisam u tom dijelu bio jos od prije rata, rekoh ajde da vidimo kako to izgleda. Lagana voznja kroz Baranju prolazi bez problema. Na granicni prijelaz Batinu dolazimo jos dok nije svanilo, prelazak prolazi bez problema, osim sto smo policajku na srpskoj granici ocito prekinuli iz sna. Voznja kroz Vojvodinu po mraku je dosta veliki problem jer nema adekvatnih putokaza, tek kad se priblizis Mađarskoj granici malo je lakse za pratiti. Drzimo tempo 130-140 km/h, sva sreca policije nema nigdje. sto se tice same Vojvodine ona je ista kakva je bila prije cca 20 god. nema nikakvog napretka ceste, znakovi, rasvjeta, auti, kuce - sve je isto kakvo je bilo i prije rata. Prolazimo kroz Sombor, Suboticu bez ikakvih problema. Voznja nije posebno zanimljiva jer ima jako puno dugackih pravaca (3-5 km).
Kad smo se priblizili srpsko - mađarskoj granici postalo nam je nesto sumnjivo, a to je da je bilo jako puno smeca uz cestu. Za cca 1-2 km smo shvatili i zasto je to tako. Tu je glavni prijelaz koji koriste Turci koji se vracaju godisnjih odmora u Njemacku, Austriju, svicarsku i na taj nacin izbjegavaju skupe slovenske vinjete. Kolona na granici je bila dugacka oko cca 3 km. Naravno da smo se mi sa motorima provukli do pred samu granicu, ali smo svjedeno na srpskoj granici cekali oko 25 min (sva sreca da smo ranije krenuli). Da se nismo provukli sigurno bi cekali jos 2-3 sata. Srpski policajac na granici se raspituje o motorima i pokazuje nam kojim putem se mozemo provuci pored kolone auta do Mađarske granice koja je cca 1 km dalje. Provlacimo se motorima, ali necemo do samo granice da nas ne bi Mađarski policajci vratili na kraj kolone, tako da i tu cekamo cca pola sata (poznata brzina mađarskih carinika).
Slika 1. Guzva na Srpsko - Mađarskoj granici
Dalje put nastavlja mađarskom autocestom koju smo htjeli izbjeci jer nismo imali njihovu vinjetu. Iako nemamo vinjetu vozimo autoputom cca 30 km do Kisteleka. Poslije sam saznao da na autoputu postoje kamere koje snimaju tko ima vinjetu, a tko ne, pa na granici naplacuju kazne. Nas valjda nisu mogli snimiti jer nemamo prednje tablice. Do Opusztaszera dolazimo oko 9 sati, taman kada se otvara muzej.
Slika 2. Pred muzejom Mađarske povijesti
U samoj građevini muzeja se moze vidjeti velika slika koja prikazuje cjelokupnu povijest mađarskog naroda, od njihovog dolaska na ove prostore do danas. Slika je dimenzija 15x120 m i smjestena je u krug, ali je izvedena tako da izgleda kao da je trodimenzionalna. steta sto nije dopusteno da se fotografira.
Slika 3. Građevina u kojoj je smjestena slika Mađarske povijesti
U muzeju je moguce vidjeti sve Mađarske vladare kao i saznati podatke iz njihove vladavine. Sastavni dio muzeja je dio starog sela iz 19 stoljeca gdje je moguce vidjeti stare skole, vjetrenjace, kuce, kovacnica, pekara, stolar, brijacnica, trgovina, stari strojevi za obradu zemlje, lokomotive... Također je dio muzeja napravljen od starih satora u kojima su boravili stari Mađari i u tim satorima je prikazan sav biljni, zivotinski svijet mađarske, rudna bogatstva itd.
Slika 4. Stara trgovina
Slika 5. Vjetrenjaca
Slika 6. Brijacnica
Slika 7. Starinska kuca
Slika 8. Traktor
Na kraju obilaska je hipodrom na kojem se odrzavaju predstave konjanika u kojima demostritraju borbe ratnika iz povijesti. Uglavnom u muzeju se ima sta za vidjeti, obilazak muzeja traje 3-4 sata bez predstave konjanika.
Put dalje nastavljamo prema Rumunjskoj granici koju prelazimo kod mjesta Cenad. Tu je vec velika guzva u prometu jer ima dosta Rumunjskih registracija. Iako su i Mađarska i Rumunjska u EU ipak postoji granicni prijelaz na kojem se radi kontrola dokumenata. Sve prolazi u najboljem redu uz pitanja policajaca o motorima. Dalje vozimo prema Temisvaru. Drzimo tempo od 140 km/h, pri cemu treba izbjegavati rumunje koji voze dosta brzo ali u starudijama (stare dacie prevladavaju). Sama Rumunjska je svijet za sebe, hrana i pice su puno jeftiniji nego kod nas (boca vode na benzinskoj dođe cca 2kn). Cijela Rumunjska je dosta siromasna, na cestama ima konja i zaprega, kroz sva mjesta je asfaltirana samo glavna cesta, a sporedne su dio makadam, a ostalo zemljani putevi.
Slika 9. Odmor na benzinskoj
Blizimo se polako Temisvaru, kad ono putokaz do Bukuresta skoro 700 km, ipak nam je Bukurest predaleko. Kako se blizimo prema Temisvaru stanje se popravlja, vide trgovacki lanci, skladista, industrija...
Slika 10. Ulazak u Temisvar
Slika 11. Crkva u Temisvaru
Slika 12. Temisvar
Slika 13. Negdje u Rumunskoj
Dalje nastavljamo prema Srbiji, ceste su kroz Rumunjsku osrednje kvalitete, ali su jako ravne. Nije cudo ako je ravan dio dugacak i po 15 km (petnaest kilometara), tako da ovdje drzimo bez problema prosjek od 140 km/h. Nismo puno stajali jer je vec bilo dosta kasno.
U Srbiju se vracamo kod Kikinde gdje smo naisli na jedno 2-3 km mokre ceste koju maloprije natopio pljusak (inace to je jedini dio od cijelog puta gdje je bilo mokro, iako su se cijelim putem oko nas meskoljili tmurni oblaci). Ovdje nam se opet javljaju stari problemi sa znakovim kojih nema dovoljno tako da smo u Kikindi zalutali, ali cim smo stali da nekog pitamo, otvaraju se vrata jednog auta koji nudi pomoc da nas izvede iz Kikinde. Pristajemo i vec jurimo prema Beceju, gdje nam na jednom ravnom dijelu blicaju da je radar, sva sreca inace bi uletili u klopku, a tempo je bio 130-140 km/h!
Kada smo prosli Kulu, kako se vec blizila vecer trazili smo mjesto gdje bi mogli nesto pojesti, na jednoj benzinskoj nas salju u restoran Kod cave. Jelo je bilo odlicno i bogato, cijena otprilike kao i kod nas.
Slika 14. Pakovanje
Odmah poslije jela nastavljamo dalje do Bogojeva gdje ulazimo u Hrvatsku i starim tempom 130-140 nastavljamo do Osijeka, gdje stizemo u planirano vrijeme uz pređenih cca 600 km.