Vezano uz planiranje izleta koristili smo stranicu
http://www.montenegro.travel/me/montenegro-top-10 te preporuke poznanika i rodbine koju imam u Kotoru. Sve što smo planirali, uspjeli smo i obići. Tijekom tih 8 dana boravka dolje, napravili smo oko 700 km. Ceste i promet su im kaotični i na to se odmah treba naviknuti. Sve je usporeno, nikome se nikud ne žuri, ceste su im loše i spore, međutim, nitko se oko toga ne uzbuđuje. Tako smo krenuli iz Živogošća oko 10.30 sati i imali smo 220 km do Buljarice, a stigli smo tamo tek u 17.30 h. Jedino što savršeno funkcionira je trajektni prijevoz preko Bokokotorskog zaljeva. 5 trajekata vozi non stop i ne stigneš ni karte kupiti već te ukrcava. Cijena je uistinu smiješna i ne isplati se ići skroz okolo po zaljevu, osim radi razgledavanja. Mi smo za auto, kampicu i dvije osobe platili 8,50 eura.
Obzirom da je obala konfiguracijski jako zahtjevna, sve ceste su prepune uspona i nizbrdica, a i prema unutrašnjosti se također samo penje. Usponi su dosta veliki, od recimo 7% pa do 11%. Srećom, na dosta takvih uspona napravljene su po dvije trake pa se mogu zaobilaziti spora vozila kojih uistinu ima puno. Npr. od djetinjstva nisam vidio FAP-a kljunaša dok ih tamo ima koliko hoćeš i svi su u voznom stanju. Cesta kojom smo išli u unutrašnjost preko Podgorice, Nikšića i prema Žabljaku (nacionalni park Durmitor i rijeka Tara) je odlična i može se voziti oko 100 km/h cijelo vrijeme. Preporuka je pratiti nekog domaćeg jer ima dosta policije i radara, a oni već znaju gdje treba usporiti.
Što se tiče cijena i hrane, preporuka je da se slobodno jede po restoranima. Hrana je odlična, srpskog tipa- roštilj i to odličan. Nama su na recepciji preporučili jedan restoran malo iznad kampa – konoba Galeb, i tamo smo ručali za 4 eura po osobi. Ima na izbor 5 jela svaki dan, a uključuje juhu, glavno jelo i salatu. Također, na Tari smo jeli janjetinu i platili 20 eura za kilu. Cijene po trgovinama su isto pristupačne i niže nego kod nas. Vodu je bolje kupovati. Ljudi koji su od tamo kažu da je piju, međutim za nas koji smo u prolazu i možda nenaviknuti na istu, preporuka je da je bolje kupiti vodu. Naime, jedan od velikih problema te zemlje je smeće. Nema nikakve kulture odlaganja smeća. Bacaju ga kroz prozor i ima ga posvuda. Kad smo bili na plaži Ada Bojana na samom jugu zemlje, plaža je puna plastike, kutija cigareta, folija od sladoleda i sličnog smeća. Nitko to ne čisti, a kulture odlaganja smeća u kante očito nema.
Kompletnu situaciju u zemlji najbolje mi je opisao rođak - kaže da kako su nama Njemačka i Austrija uzori, tako smo mi (HR) njima uzor. Naveo je da smo mi 10 godina po svemu ispred njih. Eto, neka smo i mi nekome uzor.
To bi bilo općenito o zemlji, a sad idemo u slikovni obilazak.