I tako nakon puno razmišljanja i planiranja, "odradili" smo Nizozemsku
Bilo je naporno jer smo opet napravili hrpu kilometara (oko 3800), ali stvarno je vrijedilo.
Krenuli smo u subotu i tu prvu noć prespavali u Zagrebu da se malena podruži s bakom, djedom, tetom, bratićem. U nedjelju smo krenuli lagano preko Slovenije bez vinjete te kroz Austriju s vinjetom
Nekako to sa Slovenijom iz principa radimo uvijek na isti način
Noćenje je palo negdje na autoputu na samom ulazu u Njemačko kod Passaua. Super je to noćenje među kamionima. Osjećaš se nekako sigurno...
Ujutro samo nastavili prema prvoj postaji Rothenburgu ob der Tauber. Stigli smo popodne, našli odmorište za kampere odmah pored ulaza u stari grad, ručali i krenuli u šetnju. Nažalost, kiša nam nije dozvolila puno lutanja. Dragi se vratio u kamper, a čovjekica i ja još malo uživale u srednjovjekovnom ozračju.
Premda je vozač bio umoran i leđa ga zezaju, ipak smo nastavili dalje shvativši da smo još jako daleko od Nizoremske. Nastavili smo dalje kroz ogromnu Njemačku kojoj su stalno neki radovi na autocesti, gužva je ogromna, svi voze nabrijano i ludo... Još jednu noć odspavali smo na autoputu, a onda sutradan ušli u Nizozemsku kod Nijmegena. Odmah su nas očarale kuće koje su tako skladne, s urednim okućnicama. Sve je zeleno, čisto i .... nema normalnih cesta
Ceste su uske, svako malo je zona 30 i "hupseri", uz svaku cestu postoji biciklistička staza, a tamo gdje za nju nema mjesta, uredno je autima oduzete jedna traka za bicikle. Biciklisti su kraljevi u prometu, imaju apsolutnu prednost nad svima i kaže dragi da mu je bilo užasno teško naviknuti se na to da uz automobile i pješake more paziti i na njih. Posebno na njih. Voze kao ludi, samo jure. A čini se da apsolutno svi voze bicikl; djeca, bakice, poslovne žene u kostimićima i štiklama, djedice koji jedva dišu, svi, svi... I zato su svi u super formi.
I tako krenusmo prema Dordrechtu u kojem smo jedva našli kamp. Oznake postoje, ali vode na nešto što se čini šetnjicom na nasipu, a ne cestom. No vodi do kampa. Kako smo stigli oko 20h, naravno da kamp već odavno nije radio. Srećom vlasnici žive u kampu pa sam namolila tetu da nas pusti unutra umilivši se pričom o dalekoj Hrvatskoj i umornoj djevojčici od 2,5 godine u kamperu. I pustila nas je. Sladak kamp uz potočić, ljubazni susjedi koji su nam pomogli oko produžnog kabela, patkice koje šetaju kampom kao domaće životinje. Ujutro smo krenuli u obližnji Kinderdijk, selo u kojem postoji 19 sačuvanih starih vjetrenjača i crpna stanica
http://www.kinderdijk.org/. Ne trebam ni naglasiti da je sve to prekrasno. U dvije se vjetrenjače može ući, postavljene su kao muzej, a u nekima ljudi i danas žive. Jedni problem jest što na parking ne primaju kampere tako da smo morali parkirati neka 2-3 km od ulaza. Malenu i mene je dragi ostavio pred ulazom, a on otišao tražiti parking. Nas dvije smo tako fino krenule šetati i tu se korisnim pokazao voki toki koji smo bili kupili jer smo uredno razgovarali.