Tema za komentiranje, pitanja i ostalo:
http://forum.camping-croatia.com/viewtopic.php?f=52&t=1361
Dakle, opaki planovi za tour de France su se ostvarili. Dva tjedna lutanja.
Krenuli smo u subotu, prespavali u Zagrebu i onda u nedjelju preko Slovenije i Austrije u Njemačku. Noćenje na odmorištu uz kamione negdje kod Augsburga. Zanimljivo je da je Njemačka puna vjetroparkova, vjetrenjače se vrte na sve strane, što je našu malu jako impresioniralo, ali kada smo na jednom odmorištu stali i htjeli prići bliže vjetrenjači kako bismo ju slikali, bilo je frke Iz blizine joj nisu baš simpatične.
Nastavili dalje prema Luxembourgu, spavali na granici, i onda pogledali jako slatki Echternach te nastavili prema Reimsu.
Cilj je bio virnuti čuvenu katedralu. Kiša nas je pokušala omesti, no uspjeli smo naći parking vrlo blizu, djetetu pokrili kolica i krenuli. U zadnjih pet minuta prije zatvaranja za posjetitelje smo uletjeli u katedralu (smilovao se lik na vratima vidjevši nas onako pokisle s malim djetetom) koja je čudesna.
Nastavili smo dalje prema Parizu i prenoćili opet na odmorištu autoceste nekih 80 km od Pariza. Ujutro smo nastavili dalje, smjestili se u kamp Bois du Boulogne (na ovom forumu već spominjan). Kamp je na lijepom mjestu uz rijeku u šumi. Sanitarni čvorovi su mi bili bljak pa smo se tuširali u kamperu. Dućan je OK opremljen, a najbolja stvar je što imaju bus koji vozi svakih pola sata do metroa (10 minuta vožnje). Za dvije noći kamp smo platili 72 eura. Kupila sam nam karticu za dva dana za sve vrste prijevoza (23 eura po glavi) i popodne smo se uputili u grad. Na stanici busa dočekala nas je kći naših prijatelja koja je na praksi u Parizu (već dva mjeseca), ali i kiša. I tako smo krenuli pješice prema Slavoluku pobjede po kiši jer je bio neki zastoj na liniji metroa koja nam je trebala. Par sati smo tako lutali po gradu, malo šetnje, malo metroa, malo kiše, malo ne kiše…Dijete je snivalo dobrim dijelom tako da smo bili mirni, a i kad se probudila sve joj je bilo fora, metro posebno. Prošetali smo Latinskom četvrti, vidjeli Eiffelov toranj, Notre Dame, Pantheon itd., itd. Sutradan smo imali više sreće s vremenom tako da smo krenuli od Sacre Couera i Montmartrea pa dalje u lutanja.
Redovi su svugdje ogromni tako da smo brzo odustali od čekanja. Ovo bilo tek informativno upoznavanje s Parizom. Doći ćemo opet kad malena uhvati još koju godinicu. Završetak obilaska grada smo malena i ja začinile vožnjom, točnije vrtnjom, na pravom starinskom karuselu. Uz hrpu konjića koji se lijepo vrte i dižu i spuštaju, moja je haharica izabrala….avion.
U petak smo krenuli pohoditi grob Jima Morrisona na groblju Pere Lachaise. Navozali smo se kroz grad, našetali po groblju koje je divno. Definitivno ćemo i tamo doći ponovo jer smo osim Jimovog pronašli samo, na moju inicijativu, grob Sarah Bernhardt.
I nakon toga krenusmo mi za Versailles. No krenuli smo s istočne strane grada. GPS se zblesao, putokaza s te strane nigdje (kasnije smo ustanovili da je sa zapadne strane jako fino sve označeno) i tako smo se dugo kotrljali. Stigli pred dvorac, gužvetina, a još sat i pol do zatvaranja. Odlučili smo jednoglasno da nema smisla trčati i da ćemo fino doći drugom zgodom. Upalismo pilu i krenusmo prema Rouenu. Presladak grad. Pakirali smo uz neki kamper uz cestu, no prije toga sam snimila dosta kampera na parkingu uz rijeku. Nismo uspijevali skužiti kako doći do njih. I onda bakica iz tog kampera kaže da možemo slobodno ostati tu spavati, ne plaća se parking. Odlučimo ostati i prošetati, kamper ode. I dok smo se mi tako motali, eto stižu bakica i djedica pješice i objašnjavaju nam na francuskom (naravno ne znaju ni jedan drugi jezik) da možemo dolje do rijeke. Zahvalili smo im i preparkirali se. Fantastično mjesto s pogledom na stari dio grada. U međuvremenu je pala noć, no krenusmo mi u šetnju (dijete je noćobdija
). Katedrala je čarobna. Bio je neki koncert u tijeku tako da sam samo malo virnula u nju. No pojavljuje se i problem, kolica mi se nekako čudno počinju sklapati. Vadimo dijete i dijagnosticiramo problem, otpala neka matica. Valjda od truckanja po groblju koje je cijelo u kamenim pločama. Ništa, dijete za ruku, pa malo hodanja, malo nosanja. Kasnije smo pronašli neku maticu koja je bila malo prevelika i uz nekakvu turbo čvrstu ljepljivu traku je dragi sanirao problem. Pitate se zašto nismo jednostavno kupili odgovarajuću maticu, zar ne? Nigdje takvih dućana vidjeli nismo, a matica jedva znam kako se kaže na hrvatskom, a kamoli na francuskom. Uglavnom, kolica su izdržala 
Nakon buđenja u Rouenu nastavili su prema Etretatu. Ludo mjesto s divnom šljunčanom plažom i stijenama koje se ruše u Atlantik (preciznije La Manche). Parking besplatan. S obzirom na malu osobu, od penjanja na stijene smo odustali tako da smo sjedili na plaži i šetali uz nju, a dragi je i ušetao u more koje mu je uzvratilo posjet zalijevanjem nešto većim valom tako da je morao otići do kampera presvući hlače
Nakon Etretata krenuli smo dalje Normandijom prema mjestu iskrcavanja saveznika na Dan D. Jako nas se dojmio Pont du Normandie koji preko Seine povezuje Le Havre i Honfleur.
U potrazi za spavalištem stigli smo do Villers sur merea gdje smo pronašli jedan aire de service, kako to Francuzi zovu, s jednim slobodnim mjestom. Izađem ja iz kampera i proučavam na automatu kako platiti. Primaju samo kartice, ali ne piše i koje. Dođe jedna teta iz nekog kampera i pokušava mi pomoći. Naravno, govori samo francuski. Prtljam ja sa svojih 15 francuskih riječi i pokušam platiti Master cardom, ali ne ide. Ode teta i dovede supruga koji mi ponudi da će on platiti svojom karticom, a ja da mu dam eure. I tako se fino dogovorimo i parkiramo. 12 eura noćenje, a bez vode 10.
Prespavasmo i sutra krenusmo prema plažama. Prvo smo virnuli Juno na koju su se iskrcali Kanađani pa zatim stali u Arromanchesu ispred kojeg su još uvijek ostaci drvenih luka koje su saveznici gradili kako bi njihovi brodovi mogli pristati. Dragi je otišao pogledati i arhivske snimke iskrcavanja na monitorima postavljenim na 360 stupnjeva, a ja sam uživala u pogledu i čuvala malenu koja je, pak, uživala berući tratinčice i valjajući se po travi.
Došli smo pogledati i memorijalno groblje, no tamo smo imali neugodnu epizodu. Kako su nam kolica još uvijek bila u komi (ona fora s maticom i trakom se dogodila kasnije) montirali smo nosilju na bicikl, ukrcali malu i dragi ju je gurao. Dolazi do nas lik u električnom autići i na vrlo američkom engleskog izgovara robotskim glasom: Bicikli nisu dozvoljeni. Nas dvoje se upinjemo objasniti mu da nitko ne vozi taj bicikl, a nema ni namjeru, već da su nam kolica pukla i da vozimo malo. Lik ne posustaje već i dalje robotski ponavlja dodajući da on ne donosi pravila, već ih provodi. Okrećemo se i odlazimo ljuti. Na ulazu u muzejski dio zaštitar u punoj opremi. Zaključili smo da taj komadić Normandije i nije Francuska, već Amerika. Očito Ameri financiraju održavanje groblja pa uvode i svoje paranoične metode mada objektivno tamo zaista nema nikakve opasnosti od nekakve agresije. Ljudi se dolaze pokloniti njihovim poginulim vojnicima. No eto, ne može, valjda, sve biti savršeno…
Zadnja postaja bila je čuvena Omaha beach (opet besplatan parking) po kojoj smo šetali, ja sam gazila i kroz plićak, te smo se čudili kojom brzinom nadire plima. S bočicom oceana i staklenkom pijeska krenuli smo dalje prema biseru Mont St. Michelu.
Stigavši na parking za kampere, vrlo brzo smo odustali jer su im cijene paprene. Za 12 sati, nema manje satnice, 12 eura, a za noćenje 25. Vratili smo se par km natrag i na parkingu uz cestu, uz još jedan kamper, s pogledom na St. Michel fino odspavali besplatno.
Ujutro smo se rano preselili na taj famozni skupi parking i krenuli u avanturu obilaska. Sve je puno bagera jer provode projekt vraćanja na staro prirode koju su uništili izgradnjom nasipa do otoka. Postoji besplatni bus do otoka. Ugledamo postaju i bus i krenemo unutra, ali vozač nešto mrmlja na francuskom. Uglavnom, da jedan putnik nije progovorio engleski i upozorio nas da je riječ o prijevozu za goste hotela, ne bismo imali pojma zašto nas lik tjera. Toliko o radu u turizmu.
Nađosmo pravi bus koji se u trenu napunio Japancima i stigosmo podno zidina. I tu kreće avantura penjanja. Malena je polako hodala uskom glavnom (i jedinom) uličicom u kojoj se ipak na trenutak, reklamama unatoč, osjeti srednjovjekovno ozračje, a onda su krenule stepenice pa je otac uprtio dijete u nosiljku i krenuli smo prema samostanu. Sunce prži, ona teška, stepenice se nižu. Uglavnom, dovukli smo se do vrha. Pogled čaroban, crkva i samostan prekrasni, dvorane hladne, tamne, ugodne. Posebno mi se svidjela blagovaonica koja duž zidova ima prozore koji se s ulaza uopće na vide jer su zaklonjeni ukoso postavljenim stupovima. Iscrpljenim smo se spustili i utrpali u bus. Slijedilo je opet nosanje već umorne malene do parkinga, ali vrijedilo je. Mont St. Michel treba vidjeti!
Krenuli smo dalje kroz divna sela i lijepi krajolik Bretagne prema Saint Malou. I tamo smo imali sreće s besplatnim parkingom u blizini starog dijela grada. Oduševio me taj grad. Ima neku neobično pozitivnu vibru. Zgrade su sve od nekog sivog kamena i sve je tako skladno.
Bila je to najudaljenija točka našeg putovanja nakon koje je slijedio lagani povratak.
Dolina Loire bila je moj izbor jer sam pasionirana dvorcoljupka. Prvo smo obišli Villandry s njegovim čudesnim vrtovima. Točnije, ja sam pogledala dvorac, a dragi i malena su se igrali u vrtu. Dvorac nije velik i osjeća se da se u njemu živjelo. Posebno su slatke dječje sobe u potkrovlju. A vrtovi su čudo.
Sljedeća točka bio je Amboise. Pronašli smo kamp uz rijeku, no recepcija je radila do 19.30, a mi smo stigli u 20.30. Po okolnim odmorištima sve je bilo puno Roma, cijele male zajednice, tako da je noćenje na tim mjestima otpalo. I onda smo u samom centru ugledali smjerokaz za parking za kampere i tek nekih 500 metara od ulaza u dvorac pronašli 10-ak besplatnih parkirnih mjesta. Nešto kampera je već bilo tamo, no bez problema smo pronašli mjesto. Dragi je otišao malo pronjuškati okolicu. Počinju problemi jer malenoj skače temperatura. Lupocet čini svoje i ujutro se dragi žrtvuje čuvajući ju dok ja sama obilazim dvorac. Kako sam došla prva, bila sam jedna od 3 posjetitelja. Dvorac nije velik, no smješten je unutar utvrde tako da sve to izgleda monumentalno. U kapelici je pokopan Leonardo da Vinci koji je boravio u susjednom dvorcu.
Malo zabrinuti što će biti s temperaturom male putnice krenuli smo dalje prema Chenonceau. S obzirom da joj je bilo bolje, sve troje smo otišli do dvorca koji se divno protegnuo preko rijeke Cher. Gužva je bila jako velika tako da je gušt obilaska bio znatno smanjen, ali je ipak dojam divan. Dvorac je zanimljiv jer su ga radile žene, između ostalih Catherina de Medici, zakonita žena, i Diane de Poitiers, ljubavnica Henrika II. Uz dvorac su vrtovi i šuma u kojoj je i renesansna farma koja je jako zanimljiva i ima ugodno ozračje.
Poslije obilaska krenuli smo prema Chambordu tražeći kamp. Opet uz Rijeku, nekih 8 km od dvorca, našli smo općinski kamp Bellvue. Dvije zvjezdice i vrlo jeftin, 15.30 eura za 1 dan, a jako zgodan jer je nekako neformalan. Kupaonice solidne, mjesta dovoljno. Lik na recepciji me upozorio da će sutradan već od 6h biti gužva jer imaju nešto što bi kod nas bio buvljak. I stvarno je tako i bilo. Od igle do aviona. No nisu nas probudili.
Nakon doručka krenuli smo u obilazak posljednjeg od planiranih dvoraca, Chamborda. Red za ulaznice je bio poduži, no okoliš je super pa se mala osoba igrala. Dvorac je divan, skladan i pun detalja, a posebna priča je to čuveno spiralno stubište koje je, navodno, Leonardova ideja.
Zaključili smo da moramo ponovo doći i provesti čitav dan u vožnji biciklima po imanju koje je ogromno.
I tako je završilo obilaženje i krenuo povratak. Iduću noć smo spavali opet na besplatnom parkingu u zanimljivom utvrđenom Langresu. Nažalost nismo ga obišli, osim što sam ja malo prošetala ujutro u potrazi za kruhom, jer je malena bila kenjkava, ali bit će prilike. U Francusku se sigurno vraćamo.
Povratak je bio preko Njemačke, na Mulhouse pa uz Bodensko jezero i u Austriju na Innsbruck pa prema jugu i kroz Karavanke dalje u Sloveniju. Prespavali smo još jednu noć u Austriji na odmorištu autoceste blizu Innsbrucka. Cesta kroz Alpe je opaka, posebno noću uz kišu i dragi se stvarno namučio dok smo nas dvije gledale crtiće
Zaključak putovanja jest da je Francuska divna. U zemlji je red, ali ne onakav strog i uštogljen kao u Austriji, već nekako cool. Ljudi su vrlo ljubazni, djeluju i vrijedni, ali opet ne manijakalni radoholičari. Spomenici su čarolija, priroda je također lijepa. Jedino je Pariz malo prljav, no to ne čudi s obzirom na veličinu grada i količinu turista. Dragi je zaključio da Francuzi super voze, nisu agresivni i nabrijani kao Nijemci npr. A ono što je najvažnije, Francuska je raj za kampere. Imaju hrpu tih aire de servicea na kojima za nevelike novce možeš isprazniti WC, napuniti vodu i struju, a također i gomilu mjesta na kojima se kamperi mogu besplatno parkirati.
Naše će se lutanje Francuskom sigurno u godinama koje dolaze ponavljati…