Dakle, u kolovozu prošle godine smo se odlučili na avanturu od skoro 8000 km i zaputili na Otok.
Put do Calaisa je trajao dva dana, dva noćenja na odmorištima uz autocestu. Par kilometara prije granice s Belgijom u Luksemburgu je dobro odmorište s dućanom i restoranom na kojem se može napuniti voda i isprazniti siva voda. Nije neka idealna tišina, ali se da prespavati.
Treći dan se pred nama ukazalo pristanište u Calaisu. Sve je vrlo dobro označeno i organizirano tako da nije bilo problema i vrlo brzo smo se ukrcali u trajekt.
Plovidba je jako ugodna, kanal je divan, pogled na francusku obalu u odlasku fantastičan, a bijele stijene Dovera veličanstvene.
Silazak s trajekta i početak vožnje po lijevoj strani ceste prošao je sasvim dobro. Kaže nezakoniti da mu je bilo nekako sasvim prirodno kao da je oduvijek tako vozio. Općenito je jako zadovoljan prometom na Otoku, oznake su na kolniku, sve je vrlo pregledno i možda su bile samo dvije situacije kad sam ja kao suvozač morala gledati promet jer ga on nije vidio.
Prvo stajanje po izlasku bilo je odmah na prvoj benzinskoj gdje smo kupili odličnu autokartu. GPS je divna stvar, no ja sam retro lik i obožavam autokarte.
Prva prava postaja bio je Canterbury. Tamo živi bivša učenica moje mame čije kćeri su upisale studij glume i solo pjevanje u Engleskoj pa se i ona preselila s njima. Parkirali smo ispred njihove kuće i počeli s upoznavanjem života u Engleskoj finom večerom koju je skuhao njen partner Englez – cottage pie. Sutradan smo prošetali tim divnim nevelikim gradom bogate povijesti, a domaćica nam je priredila tipično engleski piknik u parku umjesto našeg klasičnog hrvatskog ručka.
Odmah smo shvatili i da su priče o jako skupoj Engleskoj preuveličane jer je hrana u dućanima jako povoljna, postoje dućani po funtu tzv. Poundland u kojima se stvarno svašta može jako povoljno kupiti. Npr. donijela sam doma zalihu lijekova (sirupi za kašalj, paracetamol, ibuprofen, pastile za grlo i sl.). Također, opustošili smo Primark kupivši hrpu robice za kći i darove za njene prijateljice. Od hrane najviše smo jeli losos koji je fantasičan, a jeftin. Jedino što je skuplje je voće.
Sljedeći dan krenuli smo za London. Kampova oko Londona nema puno i dva najbliža su bila puna tako da smo završili u kampu Alderstead Heath Caravan and Motorhome Club
https://www.caravanclub.co.uk/club-site ... club-site/ što se na koncu pokazalo odličnim izborom. Kako smo stigli poslije zatvaranja recepcije, prenoćili smo ispred kampa i ujutro se prijavili. Kamp je na vrhu brda, vrlo miran, prostran. Do Londona se ide vlakom iz mjesta nekih 25 minuta, a do vlaka taksijem (može se i pješice, ali penjanje uzbrdo nakon šetnje od 15 km po Londonu nije baš opcija). Upoznali smo dvije talijanske obitelji, jedan par i drugi par s djetetom, pa smo s njima dijelili taksi tako da je to bilo nekih 8 funti, a kupovali smo dnevnu kartu od 11 funti za sve ostale prijevoze. Vlak stiže na Victoria station što je odlična lokacija za istraživanje Londona. Dva dana su definitivno premalo za London, no uspjeli smo prošetati uz palaču, uz rijeku, posjetiti Museum of natural history i British museum, vidjeti London i Tower bridge, Piccadilly, Trafalgar square, dućan Harryja Pottera na King's Crossu itd., itd. Od svih velikih gradova u kojima sam bila, London mi je definitivno vrh i sigurno ću se vraćati.
Nakon Londona, krenuli smo na sjever. Sljedeća postaja bio je dvorac Alnwick
https://www.alnwickcastle.com/ koji je odabran jer je u njemu sniman jedan od filmova o Harryju Potteru, točnije u dvorištu (ona scena kada se prvi put susreću s letom na metlama). Dvorac je divan, u privatnom je vlasništvu tako da je jako fora vidjeti u glavnom salonu televizor i privatne fotografije. Vlasnici se do 18h povuku u dio dvorca koji nije za posjetitelje. Nažalost je kišilo pa je dio u kojem je prikazan kao srednjovjekovni sajam bio dijelom zatvoren.
Nakon dvorca, krenuli smo dalje na sjever i ušli u Škotsku. Granica je zanimljiva, zid i malo bodljikave žice i oznaka uz cestu. Krajolik se promijenio i vrlo brzo smo skrenuli u jedno malo mjesto St. Abb's Head kako bismo uživali u pogledu na divlje Sjeverno more i stijene koje se ruše u nj. Kućice su prekrasne, sve je zeleno, zrak mirisan.
Nastavili smo prema Edinburghu gdje smo se smjestili u kamp
http://www.lothianbridge.co.uk/ Do centra grada smo se vozili nekih pola sata busom, a stanica je bila 2 minute od kampa. Grad je divan. Bio je u tijeku ljetni festival
https://www.edfringe.com/ tako da su svi trgovi i ulice bili prepuni uličnih svirača, glumaca, žonglera. Posjetili smo Nacionalnu knjižnicu, Muzej djetinjstva i, naravno, dvorac u kojem su kraljevski dragulji – kruna, žezlo i stone of destiny.
U blizini kampa primijetila sam putokaz s poznatim imenom tako da smo posjetili i Rosslyn chapel
https://www.rosslynchapel.com/ poznatu iz zadnjih scena filma Da Vincijev kod. Tamošnji vodič je bio fantastičan i priča o kapelici, osobito o stupovima, je izuzetno zanimljiva.
Slijedio je Stirling, grad Williama Wallacea, u kojem nismo uspjeli ući u dvorac jer smo stigli prekasno, ali smo obišli groblje i katedralu u kojoj je okrunjen škotski kralj i u kojoj smo, začudo, našli tekst o crkvi na hrvatskom.
Nakon Stirlinga očarao nas je St. Andrews, divno mjesto uz more s najstarijim golf terenom na otoku i trećim najstarijim sveučilištem na britanskom tlu te ruševinom najveće katedrale u Škotskoj. Noćna šetnja gradom bila je posebno iskustvo, a ujutro smo posjetili i ostatke dvorca koji je smješten uz more što mu je olakšavalo opskrbu tijekom opsada.
Uz zaustavljanje uz Dunottar castle u kojem je u jednom razdoblje skrivana škotska kruna i žezlo (također nismo mogli unutra jer smo stigli nakon zatvaranja), vozili smo dalje do Duncansby Head, rta koji je sjeveroistočna najudaljenija točka britanskog Otoka. Uz tamošnji svjetionik je parking na kojem noće kamperi. Sredinom kolovoza palili smo grijanje jer je vjetar bio jak i hladan, ali je doživljaj neopisiv.
Došavši na najudaljeniju točku planiranog puta, krenuli smo natrag. Vozili smo uz Loch ness, koje je lijepo, ali manje lijepo od očekivanoga, pogledali Urquhart castle i nastavili dalje do otoka Sky i tu je počela avantura. Puhalo je, no prognoza fresh breeze nije zvučala strašno (što je totalna greška jer ono što bih ja prevela sa svjež povjetarac je vjetar koji puše 20-ak milja na sat). Jedva našavši parking za prenoćiti, uz nekoliko drugih kampera i jedan šator, spremili smo se na spavanje. Vjetar je kroz noć jačao i morali smo kamper okrenuti nosom u vjetar. Kiša i vjetar su bili neumorni cijelu noć. Ujutro su se kamperi počeli micati, no vjetar je bio u bok i nije nam bilo svejedno. Našla sam na onoj super karti neku cesticu preko otoka na drugu stanu i tako smo mic po mic s vjetrom u krmu po cestuljku skoro užem od kampera uspjeli doći do glavnog mjesta na otoku Portreeja. Kiša je uporno padala, a prognoza za sutradan najavljivala još jači vjetar tako da smo odlučili ipak se vratiti na veliki otok. Krajolik na Skyju je čudesan i šteta da nismo ostali više istraživati, no sigurnost je bila važnija. U svemu tome još su se i vrata iza kojih su plinske boce počela otvarati jer su vijci zahrđali i brava je popustila. Srećom da su na lijevoj strani pa se nisu otvorila prema prometu. Bilo je teško na uskim škotskim cestama uopće naći mjesto za stati. Improvizirali smo čačkalicama i duck tapeom i vrata su izdržala.
Glennfinan vijadukt također ima ulogu u filmovima o Harryju Potteru jer po njemu vozi Hogwarts express, no bilo je nemoguće pronaći parking u blizini željezničke stanice pa smo stali negdje iz cestu uz koju prolazi pruga i uspjeli vidjeti vlak u prolazu.
Na putu dalje prenoćili smo u divnom mjestu Fort William u odličnom kampu
https://www.lochy-holiday-park.co.uk/ jer je trebalo isprazniti kazetu i oprati robu, a i uživati u pogledu na Ben Nevis, najviši škotski vrh.
Vrijedi spomena i zaustavljanje uz divni Loch Lomond te obilazak nekih slapova koje smo usput primijetili.
Istražili smo i Hadrijanov zid koji je zanimljiv, no nama koji živimo par metara od rimskoga Foruma taj dio povijesti je toliko već poznat da nas, nažalost, puno teže oduševljava. Uvijek je zanimljivije ono novo i drugačije.
I tako se vratismo u Englesku. Na redu je bio Shakespeareov Stratford upon Avon koji je divan primjer dobro organiziranog turističkog gradića. Postoji parking u centru na kojem se za 10 funti može prenoćiti baš na dijelu za kampere. Vrlo je dobro sve označeno, u turističkom info centru može se za 1 funtu kupiti hrana za patkice kojih je u kanalima na desetke tako da je mala osoba uživala, obišli smo sve lokacije vezane uz velikog Barda, a vozili smo se i zadnjom lančanom skelom za pješake u Engleskoj.
Baš tamo svjedočili smo toj stalnoj prevrtljivosti engleskog vremena jer je od lijepog sunčanog dana u petnaestak minuta stigla nevera s tučom. Srećom da smo već bili naučili prepoznati kako stiže nevera; vrlo je nalik na one naše koje stižu od Genove; pa smo se na vrijeme vratili u kamper.
Sljedeća točka bio je grad koji me najviše oduševio svojim ozračjem – Bath. Takav arhitektonski sklad nisam nikada vidjela. Kompleksi zgrada formirani u krug i polukružna zgrada s velikim zelenim površinama, ostaci rimskih termi, katedrala, rijeka i parkovi uz nju, most koji podsjeća na onaj firentiski Ponte Vecchio… sve je tako divno. Privatne kuće u nizu su također potpuno skladne, nema onog šarenila kao kod nas, kiča, reklama. A grad je izrazito turistički. Postoji veliki parking u gradu na kojem se može prenoćiti i iza 22h se ne plaća.
Krenuli smo rano ujutro i to je bio dobar potez jer smo do Stonehenge stigli deset minuta prije otvaranja i uspjeli biti na lokaciji prije hrpe istočnjaka koji okupiraju svaku atrakciju. Mjesto bez sumnje ima neku posebnu vibru. Krajolik je lijep, sve je široko, veliko. Poslužilo nas je i divno vrijeme, a upoznali smo i par mladih Mađara, i njenu mamu, iz Vojvodine koji žive u blizini koji su bili oduševljeni da mogu govoriti svoj jezik (ne mislim na mađarski naravno ) s nekim.
Sljedeća stanica bio je Oxford koji izgleda bajkovito, a ima i rijeku s patkama pa je mala osoba došla na svoje. Parking je, kao u svim gradovima, veliki problem, no imali smo sreće jer su nas zaustavili neki radnici koji su radili nešto uz cestu i cijeli oduševljeni počeli vikati: „Lijepa naša!“ Ispostavilo se da su Makedonci koji rade u Oxfordu. Dali su nam korisnu informaciju gdje parkirati i tako smo uspjeli obići grad.
I nakon još jednog noćenja usput, vratili smo se u Canterbury kako bismo ukrcali hrpu stvari koje je naša domaćica poslala svojoj rodbini u Hrvatsku. Još jedna šetnja tim divnim gradom i posljednja kupovina te put prema Doveru.
E, tamo je bilo neugodno iznenađenje jer se ispostavilo da cijena trajekta nije fiksna, već ovisi o tome kada se kupi, za koju plovidbu itd. I tako smo umjesto 175 eura koliko smo platili dolazeći, platili 270 funti. Isti brodar, ista udaljenost, ali eto… Škola je to za idući put.
Plovidba natrag je bila još ljepša jer je dan bio potpuno bistar pa se Francuska vidjela već iz Dovera.
Vožnju preko beskrajne Njemačke prekinuli smo ostavši dva dana kod prijateljice koja živi u malom mjestu Schwürbitz 100 km od Nürnberga. Provela nas je po svim tim malim mjestima u okolici koja su divna, no nakon Engleske i Škotske činilo nam se sve nekako obično. Razmazili smo se.
Put je završio posjetom bakinu grobu i Zagorju i ručkom kod čuvenog Makija u Gospiću.
Bilo nam je strašno vratiti se u sparinu i gledati sparušenu travu i kamenjar nakon onog divnog zelenila i svježine.
Zaključak je da smo oduševljeni svim, i ljubaznošću ljudi, i redom, i ljepotom prirodne i kulturne baštine, i klimom… I da štedimo kako bismo se ovoga ljeta opet vratili i obišli treću zemlju Kraljevstva – Wales.
Registracija
Prijava
ČPP
Pretražnik
